Napisao: Hrvoje Čapo
Nakon izdanja na engleskome jeziku, Školska knjiga iz Zagreba objavila je i hrvatsko izdanje sinteze Robina Harrisa o hrvatskoj povijesti od 1848. do kraja 1990-ih. Dr. sc. Robin Harris, suradnik ZICDP-a i projekta Međunarodni diplomatski izvori o hrvatskoj povijesti između dva svjetska rata, u svojoj sintezi hrvatsku povijest nije promatrao kao izolirani slučaj, nego kao proces u stalnoj interakciji s geopolitičkim utjecajima. Harris je u svojoj analizi koristio i brojne diplomatske izvore, ponajviše britanske i američke, pokazujući njihovu vrijednost u historiografskim istraživanjima nacionalne povijesti. Njegova analiza otkriva kako su vanjske diplomatske odluke utjecale na hrvatsko društvo, političke elite i unutarnje prilike u uvjetima heteronomije. Pokazao je kako su im one izravno određivale domete i brzinu ostvarenja suverenosti.
Historiografska sinteza Robina Harrisa pokazuje da se nacionalna povijest ne može razumjeti bez njezine diplomatske dimenzije. U svojoj historiografskoj analizi Harris je pokazao da su hrvatske političke težnje prema nezavisnosti konačno uspjele kada su se uskladili otpor na terenu i pravno-diplomatski mehanizmi međunarodne zajednice. Pokazao je i da je hrvatska vanjskopolitička orijentacija od ostvarenja državne samostalnosti bila usmjerena prema Zapadu, koji smatra njezinim prirodnim vanjskopolitičkim okruženjem. Uspješno je prikazao i izazove snalaženja i održavanja položaja unutar takvoga diplomatskoga ambijenta, čak i u uvjetima razmimoilaženja u vanjskopolitičkim ciljevima.
Harris je istaknuo da su moderne hrvatske političke težnje za autonomijom, sjedinjenjem hrvatskih zemalja i službenom uporabom hrvatskoga jezika bile izražene već 1848. kada je i Europa doživljavala svoje „proljeće naroda“. Habsburška Monarhija iz zahtjeva svojih naroda izvukla je tek pouku da su Mađari opasniji neprijatelji od svih ostalih naroda te da je taktika divide et impera još uvijek najbolje rješenje situacije. Pobjeda nad Mađarima, a još važnije nad Pijemontom, osnažila je međunarodni položaj Habsburgovaca, a time i njihovu odluku da se u Carstvu uvede apsolutizam. Pod apsolutističkom vlašću našli su se i Hrvati, koji su pod banom Jelačićem ipak bili odabrali odanost Beču, ali su svejedno ostali u sjeni habsburških interesa.
Povratak ustavnosti dogodio se tek pod pritiskom diplomatskog slabljenja Monarhije nakon gubitka Lombardije u porazima od Francuza i Pijemont-Sardinije kod Solferina i Magente. Sljedeći poraz od Prusa kod Königgrätza 1866. te gubitak Veneta natjerao je Austrijance na dogovor s Mađarima, a bilo kakvi ustupci Hrvatima, kao i ostalim slavenskim narodima, ponovno su postali stvar prošlosti.
Možda je najveća posljedica stavljanja tuđih interesa iznad hrvatskih bila vidljiva nakon što je 1891., u svrhu zbližavanja s Talijanima, potpisan trgovinski ugovor kojim je Talijanima omogućena povlaštena carina pri uvozu vina u Monarhiju. Negativni gospodarski utjecaj na Dalmaciju bio je trenutačan i dugotrajan, a nakon što je filoksera uništila i hrvatske vinograde, uslijedila je i nepovratna demografska katastrofa.
Kriza austrijsko-mađarskoga dualizma u desetljeću prije Prvoga svjetskog rata usmjerila je hrvatsku politiku prema „novome kursu“ i povezivanju južnoslavenskih naroda, a što je kasnije utjecalo na inozemno djelovanje Jugoslavenskog odbora prema stvaranju nove južnoslavenske kraljevine sa srbijanskom dinastijom Karađorđevića na čelu.
Nakon Prvoga svjetskoga rata uspostavljena je unitaristička jugoslavenska država u kojoj su, umjesto proklamirane ravnopravnosti, bili izraženi represija i gušenje bilo kakve hrvatske namjere za federalizacijom. I u takvim uvjetima politički instinkt Stjepana Radića za internacionalizacijom hrvatskoga pitanja nekoliko je puta bio usmjeravan prema Washingtonu, Parizu, Londonu pa i Moskvi. Zapadne sile nisu namjeravale djelovati u korist rješenja hrvatskoga pitanja jer su željele snažnu Jugoslaviju kao bedem protiv komunizma, ali i radi drugih geopolitičkih interesa. Za komunističku Moskvu i sam je Radić rekao da oni „ne žele saveznike, nego sluge“. Nacionalistički ustaški pokret koji je samostalnost Hrvatske nastojao ostvariti i terorističkim metodama te je nakon 1929. nastavio djelovati ponajviše iz Italije, nije imao uspjeha ni među fašistima. Štoviše, Hitlerovo jačanje u Njemačkoj od 1933. potaknulo je i Mussolinija na srdačniji pristup Jugoslaviji, što je dovelo do sve osjetnijeg zahlađenje odnosa s ustašama.
Državni udar 27. ožujka 1941., nakon jugoslavenskog pristupanja Trojnom paktu, izazvao je Treći Reich na izravan napad na Jugoslaviju i njezino uništenje. Njemačka strana preuzela je inicijativu u angažiranju hrvatske politike na osnutku hrvatske države. Primarna namjera bila joj je pridobiti političkog predstavnika Hrvata, probritanskoga Vladka Mačeka. Tek nakon njegova odbijanja prišlo se ustašama. 10. travnja 1941. stvorena je Nezavisna Država Hrvatska pod ustaškim režimom Ante Pavelića, koja je postojala u uvjetima ovisnosti o silama Osovine. Ako je Treći Reich na nečemu inzistirao, NDH mu je udovoljavala. Ako je NDH nešto zahtijevala, ponekad bi joj to bilo odobreno, a ponekad ne, istaknuo je Harris.
Koristeći britanske i američke diplomatske izvore, Harris je pokazao da je nakon Drugoga svjetskoga rata jedan totalitarizam bio zamijenjen drugim te da se ne može govoriti o oslobođenju. Iako su Britanci bili upoznati s partizanskim metodama osvete i obračuna s političkim neprijateljima, Hrvati su u konačnici postali žrtve promjenjive britanske politike prema repatrijaciji. Masovna repatrijacija izbjeglih vojnika i građana, Hrvata i ostalih antikomunista (Slovenaca, Srba, Crnogoraca i Nijemaca), u komunističku Jugoslaviju kod Bleiburga u svibnju 1945. rezultirala je njihovim masovnim pogubljenjima i masakrima. To je bilo izravno kršenje politike Britanaca i Amerikanaca o zadržavanju antititoističkih Jugoslavena u izbjegličkim logorima i naknadnom odlučivanju o njihovoj sudbini. Međutim, ni London ni Washington nisu Bleiburg doživjeli kao teško kršenje dogovorene politike. Žrtve te politike nisu smatrane važnima u odnosu na ostale prijetnje i preokupacije toga trenutka.
Politička represija, nasilje i komunistički monizam i nadalje su onemogućavali hrvatski put prema suverenosti i demokraciji. Hrvatsko društvo sve je više bilo lišavano mogućnosti internacionalizacije svojih problema. Kada su 1952. prekinuti diplomatski odnosi Jugoslavije i Vatikana, i Katolička Crkva ostala je bez vanjske podrške. Kada su se tijekom Hrvatskoga proljeća 1971. pojavili reformistički pokušaji među hrvatskim komunistima, a zatim i među studentima, zapadne su sile prešutno odobravale Titovo slamanje pokreta. Zapad je svakako želio stabilnu Jugoslaviju jer je to smatrao važnim za održavanje ravnoteže u Hladnome ratu. Njegove obavještajne službe sukladno su nadzirale i ograničavale i rad hrvatske emigracije.
Hrvatski izgledi za međunarodnom podrškom vlastitom suverenitetu nisu se poboljšali čak ni nakon pada Berlinskoga zida. Hrvatski položaj nije bilo lako objasniti međunarodnoj zajednici, ponajviše zbog srpske i jugoslavenske komunističke propagande prema kojoj je demokratska Hrvatska pod Franjom Tuđmanom bila ekvivalent Pavelićevoj fašističkoj NDH.
Harris je zaključio da su međunarodno djelovanje tijekom raspada Jugoslavije obilježili dominantna uloga SAD-a i britansko opstruiranje kažnjavanja agresije, čime su bili razotkriveni ograničeni kapaciteti europske diplomacije. Jugoslavenska kriza poslužila je i kao test izdržljivosti politike „Novoga svjetskog poretka“ američkog predsjednika Busha starijeg, u kojoj nacionalno samoodređenje nije bilo zastupljeno jer se nastojalo očuvati Sovjetski Savez. Zapad je inzistirao isključivo na pregovorima zaraćenih strana (barem do počinjenja najvećih zločina), čime je izjednačavao agresora i žrtvu, što je u konačnici rezultiralo nagrađivanjem agresije kroz planove etničkih podjela, primjerice Daytonskim sporazumom iz 1995.
Prijelomni trenutak na putu prema međunarodnom priznanju Hrvatske dogodio se tek nakon mišljenja Badinterove komisije da je Jugoslavija zemlja u procesu raspada. Unatoč daljnjem otporu i nevoljkosti Ujedinjene Kraljevine i Francuske, pa i SAD-a i Rusije, Hrvatska je, uz gospodarsku snagu Njemačke i moralni autoritet Vatikana, dobila priznanje zemalja Europske zajednice 15. siječnja 1992. SAD su je priznale 7. travnja 1992., a njezina puna međunarodna suverenost ostvarena je primanjem u Ujedinjene narode 22. svibnja 1992.
U trenutku kada je Hrvatska postala dijelom međunarodne zajednice, njezina umiješanost u Bosnu i Hercegovinu postala joj je i najveća prepreka na Zapadu. Harris ističe da ništa nije više naštetilo međunarodnom ugledu Hrvatske, a još više Franje Tuđmana, od pitanja BiH. Uz priču o podjeli BiH, koju su naglašavali i zapadni mediji, hrvatskom je političkom vodstvu na diplomatskom planu još više štetio hrvatsko-muslimanski sukob u BiH. Zapadni mediji redovito su u svojim izvješćima zagovarali muslimansku stranu, a njihov pritisak na novu američku predsjedničku politiku također nije bio zanemariv. Administracija Billa Clintona već je 1992. zauzela stav o aktivnoj umiješanosti u rješavanje rata u BiH, u kojem su Srbi bili agresori, a Bošnjaci i Hrvati žrtve koje su morale početi surađivati. Amerikanci su i Europljanima i umiješanim stranama u BiH jasno komunicirali svoje čvrste stavove, pokazujući svoju snagu diplomatskog kapaciteta djelovanja. Hrvatskoj delegaciji neposredno pred početak hrvatsko-bošnjačkih pregovora izravno je poručeno da će biti politički uništena ukoliko ne dođe do sporazuma s Bošnjacima. Washingtonski sporazumi potpisani su u ožujku 1994.
Hrvatska je time ponovno stekla naklonost Zapada, a Amerikanci su pod Clintonom postali ključni čimbenik diplomatskih odluka i rješenja. Međutim, najvažniji hrvatski cilj ostalo je oslobađanje okupiranih područja države, a diplomatski pregovori s Amerikancima pridonijeli su njegovu ostvarenju. Iako su neki američki predstavnici, poput Petera Galbraitha (veleposlanika SAD-a u Hrvatskoj) i Richarda Holbrookea (američkog veleposlanika pri UN-u), prijetili zbog moguće hrvatske vojne akcije, Hrvati su tražili načine za izravne dogovore s američkim državnim vrhom. O planu mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja pod nadzorom američkog generala Tuđman je već u ožujku 1995. razgovarao s američkim potpredsjednikom Alom Goreom. Provođenje vojne akcije bilo je nešto teže, ali niz različitih čimbenika, od kojih je najvažniji bio unutarnjopolitički u SAD-u (predstojeći predsjednički izbori 1996.), naposljetku je osigurao i Clintonovo „zeleno svjetlo“ za akciju „Oluja“, koja je omogućila i rješenje bosanskohercegovačke krize.
Američka diplomatska i neformalna prisutnost nastavila se i u mirnodopskom razdoblju, a pritisci na hrvatsko političko vodstvo postajali su sve izraženiji. Njima se nastojalo oblikovati svakodnevnu unutarnju politiku, ističući nazadovanje Hrvatske u odnosu na druge bivše komunističke države. Začudo, istaknuo je Harris, nitko od Amerikanaca i ostalih zapadnjaka tijekom svojega sveobuhvatnog djelovanja u događajima u Hrvatskoj nije postavio pitanje lustracije komunističkog kadra i uspostavljenih mreža unutar nove države. Uklanjanje nasljeđa jugoslavenskog komunizma zapadnjacima jednostavno nije bilo važno.
